Tvrtka koja se bavi trgovinom kupila je novo skladište i opremu, ulaganje koje će služiti desetak godina. Da bi krenula brzo, financirala ga je iz onoga što je imala pri ruci: kratkoročnog okvirnog kredita i odgode plaćanja dobavljačima. Nakon pola godine bila je pod stalnim pritiskom likvidnosti iako je posao išao dobro.
Problem nije bio u iznosu duga, nego u ročnosti. Skladište traje deset godina, a financirano je izvorima koji dospijevaju za nekoliko mjeseci. To znači da je tvrtka svaki kvartal morala vraćati ili obnavljati kratkoročni dug za nešto što tek počinje vraćati kroz desetljeće. Kratkoročnim novcem financirala je dugoročnu imovinu, a to je klasična greška koja zdravu firmu drži u trajnoj napetosti.
Rješenje je bilo uskladiti ročnost. Kratkoročni okvir i dio duga prema dobavljačima zamijenili smo dugoročnim investicijskim kreditom na osam godina, s ratom koju posao može mirno nositi iz mjesečnog novčanog toka. Okvirni kredit smo oslobodili i vratili ga njegovoj pravoj svrsi, premošćivanju sezonskih razlika u naplati, a ne financiranju zgrade. Pritisak je nestao, a ukupni trošak kamata kroz vijek investicije ispao je niži nego stalno obnavljanje skupljeg kratkoročnog duga.
Pouka: rok kredita treba pratiti vijek onoga što se financira. Dugotrajnu imovinu, poput prostora i opreme, financira se dugoročno, a kratkoročni okvir služi samo za premošćivanje privremenih rupa u novčanom toku. Kad se to pomiješa, firma plaća dvostruko, kroz pritisak na likvidnost i kroz skuplje financiranje.
Prije nego investiciju platite onime što vam je trenutno pri ruci, vrijedi posložiti strukturu tako da rok financiranja odgovara vijeku ulaganja.