Na početku svake suradnje interes za brojke je velik. Vlasnik prvi put vidi profitabilnost po kupcu, jasnu maržu i novčani tok, pa se svaki novi izvještaj pomno gleda. To je faza znatiželje. Ono što se rjeđe spominje je da ta znatiželja s vremenom splasne, i to je potpuno normalno.
Razlog je jednostavan. Kad se jednom odgovori na velika pitanja, koji proizvodi zarađuju, gdje curi novac, tko kasni s plaćanjem, ta se saznanja usvoje. Sljedeći izvještaj koji pokazuje sličnu sliku više ne donosi otkriće, nego potvrdu. Interes za čitanje istih tablica iz mjeseca u mjesec prirodno pada, pa izvještaji koji su na početku bili događaj počnu stajati nepročitani. To nije znak da izvještavanje ne valja, nego da se dinamika mora prilagoditi.
Tu je ključno uspostaviti pravu dinamiku suradnje umjesto da se po inerciji šalje isto svakih mjesec dana. Za neke firme to znači rjeđe, ali dublje presjeke, na primjer kvartalno, kad stvarno ima smisla usporediti i donijeti odluke. Za druge znači da se svakodnevno prati samo nekoliko ključnih brojki koje traže reakciju, a ostalo se gleda povremeno. Za treće znači da se javimo tek kad podaci pokažu nešto što odudara od očekivanog, a ne kad je sve po planu. Cilj je da izvještaj uvijek nosi razlog za akciju, a ne da bude rutina koju nitko ne otvara.
Pouka: pad interesa za izvještaje s vremenom je prirodan, a ne neuspjeh. Kad su velika pitanja odgovorena, ista mjesečna tablica prestaje biti otkriće. Vrijednost se održava tako da se dinamika prilagodi, rjeđe ali dublje, ili usmjereno na ono što stvarno traži reakciju. Najgore je slati izvještaje po inerciji koje nitko ne čita, najbolje je uspostaviti ritam u kojem svaki izvještaj i dalje pokreće odluku.
Ako su vam izvještaji postali rutina koju više ne otvarate, problem najčešće nije u podacima, nego u dinamici. Vrijedi je prilagoditi tako da svaki izvještaj opet ima svrhu.